Vikinške sjekire nisu bile samo obično hladno oružje; One su predstavljale srce i dušu nordijskog ratnika, ali i njegovu desnu ruku u svakodnevnom preživljavanju. U surovoj Skandinaviji, sjekira je bila alat za sječu drva, gradnju drakara (čuvenih brodova), podizanje kuća i obradu zemlje, pa tek onda strašno bojno oružje.
Tradicija njihovog kovanja bila je posvećen i cijenjen zanat. Vješti kovači (völundari) su u vatri kovačke vatre miješali različite slojeve gvožđa i čelika. Mekše, žilavije gvožđe činilo bi tijelo i leđa sjekire da može primiti silovit udarac bez pucanja, dok bi se na oštricu zavarivao visoko ugljenični čelik koji se mogao nabrusiti do britke, smrtonosne oštrice.
Oblik sjekire bio je prilagođen borbenom stilu – tanak, lagan i smrtonosno balansiran. Brada sjekire (spušteni donji dio sječiva) služila je ne samo za rezanje, već i za povlačenje štita iz protivničkih ruku ili kukaanje za oklope.
Neke od tih sjekira bile su pravo umjetničko djelo, ukrašene gravurama i optočene srebrom, a nosile su i svoja imena. Bile su svjedoci hrabrosti, simbol statusa i vjerni saputnici koji su ispisivali istoriju sjevera.